субота, 19. новембар 2011.

Kulturna baština na Kosovu

Utisak je da se problemi oko zaštite kulturne baštine na Kosovu i Metohiji povećavaju, a da se svaki pozitivan korak dočeka sa nerazumevanjem upravo onih kojima je ta pomoć najneophodnija. Imajući takvu opšte-političku situaciju u vidu, Ministartsvo kulture u prethodnom sastavu (do decembra 2003. godine) osmislilo je i pokrenulo jednu diplomatsko-političku inicijativu koja nažalost nije realizovana zbog prekida mandata, a imala je u vidu sve moguće ishode sa rešavanjem statusa ove južne srpske pokrajine u međunarodnim forumima (realno – samostalnost, nezamislivo – reintegrisanost, moguće – nešto treće, o čemu će tek biti reči tokom 2006. godine). Naime, nakon jedne neformalne konsultacije sa grčkom delegacijom u Savetu Evrope tokom 2003. godine, pokrenuta je jedna brza bilateralna inicijativa, doduše samo na nivou razmene prvih informacija i mišljenja o mogućem uspostavljanju trajnijeg sistema zaštite kulturne baštine na Kosmetu između ministarstava kulture Srbije i Grčke. Ova inicijativa imala je nekoliko činjenica u vidu.

Prvo, suprotno zvaničnom, političkom stavu, da je kulturna baština Srba na Kosmetu samo ’srpska’ prema nacionalnom određenju, u nauci je prihvaćeno opšte mišljenje da ona, iako jeste ’srpska’ po poreklu, teritoriji na kojij je nastala, ktitorima, stanovništvu koje je koristilo od srednjeg veka, tj. nastanka prve srpske države, upravo njeni najvažniji i najvredniji spomenici su zapravo vizantijskog porekla, o čemu svedoče sve najznačajnije i, u naučnom svetu, priznate studije o poreklu i pripadnosti civilizacijskom krugu njene arhitektute, fresko-slikarstva i ikonopisa koji su očuvani do današnjeg vremena, i koji se kao deo svetske kulturne baštine upravo iz tog razloga moraju posebno čuvati i preneti budućim generacijama. Dakle, što se nauke tiče, nema ničeg spornog oko toga da su ’srpski spomenici kulture’, i oni na Kosmetu, zapravo vizantijskog civilizacijskog porekla zbog mnogih, a ne samo umetničko-istorijskih ili estetičkih razloga.
Drugo, ovaj ’vizantijski civilizacijski krug’ arhitektonskog i slikarskog nasleđa teritorijalno je vrlo širok i obuhvata zapravo sve današnje države koje su bile potpuno ili delimično u sastavu Vizantijske imperije u njenom najmoćnijem periodu tokom 13. veka. Tačnije rečeno, broj država na čijoj se teritoriji nalaze ostaci vizantijske arhitekture je petnaestak, među kojima su i neke od danas najmoćnijih, najbogatijih i najuticajnijigh zemalja, poput Ruske Federacije, Italije, Grčke, Turske, Libana, Izraela, Egipta i Sirije, pa sve do manjih kao što su Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Gruzija, Jermenija, Bugarska, Rumunija, Kipar, Albanija, dakako, Crna Gora i Srbija, tj., Kosovo i Metohija.
Treće, ovu vrstu ’regionalizacije’ problema zaštite kulturne baštine naša diplomatija dosada nije iskoristila mada je za to bilo nekoliko povoljnih trenutaka, posebno na specijalizovanim međunarodnim konferencijama posvećenim ovoj temi. A navedeni spisak država dovoljno je moćan da, uz adekvatne pripreme i ’lobiranje’ sa naše strane, može mnogo da učini da se sačuvana kulturna baština, a sada u velikoj meri ugrožena, na Kosovu i Metohiji odbrani od daljih, mogućih razaranja i devastacija.
Četvrto, u Solunu postoji Institut za vizantijsku kulturu koji se bavi proučavanjem i prikupljanjem dokumentacije upravo o vizantijskom civilizacijskom krugu. Prema početnim (i zasad jedinim) dogovorima sa grčkim zvaničnicima, posebno sa tadašnjim ministrom kulture Evangelisom Vanizelosom (danas ministrom finansija, koji je inače Solunjanin poreklom, te stoga ima, sem političko-diplomatske i lične interese da se u potpunosti posveti ovom političkom i kulturološkom projektu) napomenuta je ideja da ovaj Institut za vizantijsku kulturu u bliskoj budućnosti preraste u veliki regionalni centar koji bi okupio sve naučnike iz pomenutih zemalja, ali i druge koji se bave ovim problemom, koji bi se posvetili izučavanju, u najširem smislu, vizantijske kulture i umetnosti. Ti veliki timovi svetskih stručnjaka bi dakako pravili i planove i projekte zaštite kulturne baštine vizantijske imperije, a u okviru tog zadatka, oni bi sastavljali i liste prioritetne i urgentne zaštite ugrožene kulturne baštine ovog regiona. Time bi Republika Srbija skinula sa sebe obavezu da jedina u regionu insistira na zaštiti ’srpskog kulturnog nasleđa’ koje se uvek tumači prvenstveno kao politički problem (jer to nasleđe ’uništavaju Albanci’), već isključivo kao stručni i civilizacijski problem zaštite ugroženog evropskog i svetskog kulturnog nasleđa.
Peto, sastanak na Vanizelosom koji je održan u Soluni s jeseni 2003. godine pokazao je punu otvorenost i zainteresovanost ovog političara da se pomenuti institut u Solunu proširi participacijom naučnika i praktičara iz svih zemalja regiona čime bi on postao jedan od najznačajnijih svetskih centara za proučavanje jedne od nestalih imperija koje su u velikoj meri odredile sudbinu Evrope i načinile sliku njene kulture i umetnosti u najširim relacijama. No, kako je uskoro došlo do promena administracija, najpre u Srbiji a ubrzo potom i u Grčkoj, ovi razgovori su prekinuti uz obostranu želju da se nastave kad se za to ponovo steknu uslovi, uz nadu da će do toga doći u skoroj budućnosti.
Šesto, pri koncipiranju ovog političkog, diplomatskog i kulturološkog projekta imao se u vidu i uticaj i status Grčke koji se mogao pretvoriti u veliku i sveobuhvatnu inicijativu ove zemlje u Savetu Evrope, Evropskoj uniji, OEBS-u, UNESCO-u i drugim evropskim i svetskim političkim i finansijskim organizacijama. Ova nastup Grčke uz saradnju svih zemalja koje bi joj se pridružile, a većina njih je već danas punopravni član Evropske unije, sigurno bi uticao da se na bazi realnih potreba obezbede neophodni fondovi za zaštitu i obnovu ugrožene kulturne baštine, prema prioritetima i obrazloženjima koja bi dali stručni timovi tog novog solunskog instituta. Ne treba ni malo sumnjati da je grčka diplomatija veoma spretna i dobro upućena u sve modalitete političkog i diplomatskog nastupa kada su ova pitanja na dnevnom redu na svim međunarodnim konferencijama.
Sedmo, i najvažnije, kako je već uzgred napomenuto, time bismo skinuli problem sa objašnjenjem koje stalno ističemo o potrebi zaštite ’spskog kulturnog nasleđa’ na Kosmetu, što se uvek tumači i doživljava kao politički, a ne civilizacijski, kulturološki i stručni aspekt, već bismo ga na najefikasniji način ’internacionalizovali’ i time postavili u regionalne okvire dajući mu znatno širu političku i diplomatsku dimenziju nego što je sada ima, te time i učinili da se on u tim – političkim i finansijskim okvirima rešava na mnogo efikasniji i konkretniji način.

Нема коментара:

Постави коментар